O Živim zvucima Nenada Grujičića

Nebojša DEVETAK

U čuvenoj ediciji „Odgovori" Miloš Jevtić knjigom razgovora sa književnikom Nenadom Grujičićem naslovljenom „Živi zvuci Nenada Grujičića" dosegao je gotovo nevjerovatnu brojku od 179 knjiga. Ovolikim brojem naslova, dugogodišnji novinar i urednik emisije „Gost Drugog programa" Radio Beograda uradio je posao dostojan jedne institucije. Tri decenije, svake nedjelje, od šest do sedam uveče, Miloš Jevtić je bio domaćin plejadi naših stvaralaca, ponajviše umjetnika i naučnika iz cijele bivše Jugoslavije a i nekoliko značajnih inostranih gostiju.
Ova emisija pokrenuta 1974. godine osmišljena je da kroz razgovore sa znamenitim ličnostima zabilježi najvažnija dešavanja kako u njihovim životima, tako i u (njihovom stvaralaštvu, a ne rijetko i sa njihovim sagledavanjem najvažnijih zbivanja u vremenu u kome su živjeli. Prisjetimo se samo nekih Jevtićevih sagovornika čiji je (prvi gost bio predsjednik SANU Velibor Gligorić, skoro 900 onih koji su prodefilovali ispred mikrofona poslavši u etar 1.500 sati razgovora: Ćopića, Bećkovića, Ekmečića, Selenića, Desanke, Ugrinova, Jovana Marića, Simovića, Jerotića, Deretića, Duška Trifunovića, Dejana Medakovića i mnogih drugih. I kad je ova emisija 2003. skinuta sa radio-programa Miloš Jevtić je nastavio da razgovore bilježi – u knjige.
U jednom intervjuu, u zamijenjenim ulogama, kada je on bio u poziciji da odgovara, na pitanje novinara odakle mu tolika strast za razgovor Miloš Jevtić kaže da je najveći podsticaj došao iz zavičaja, valjevskog kraja. „Tamo u tim rasutim, brdovitim selima, razgovori su bili na ceni. Tada još nije bilo komunikacijskih sredstava, čak ni telefona pa sam već kao đače shvatio da je razgovor važan deo života, da je neodvojiv od života."
Tako je nastala i ova knjiga u kojoj Jevtić „preslišava" Grujičića, književnika koji se okušao u gotovo svim žanrovima umjetnosti pisane riječi, plus što već četvrt vijeka vodi jednu od najvećih pjesničkih manifestacija u nas – Brankovo kolo. U Grujičiću je Jevtić prepoznao zanimljivog i kultivisanog sagovornika. Očigledno je da je dobro uočio i proučio ne samo njegovo djelo, već i karakterološke crte njegove ličnosti. Uostalom, na sličan način je kroz razgovor „snimio" i ostale svoje sagovornike; od njihovog životnog puta, osjećanja, sklonosti, ideala, zabluda, senzibilnosti itd. Ovaj serijal intervjua, kako to napomenu Ivan Negrišorac „bez premca je u srpskoj kulturi i predstavlja neprocjenjivo bogatstvo u ovom žanru."
A u životopisu Nenada Grujičića, kao da je sublimisano sve već pomenuto. Prvo životne činjenice: da je rođen 1954. u Pančevu, djetinjstvo provedeno u Šajkašu, da bi se 60-ih vratio u očev zavičaj, u Gomjenicu gdje je započeo osnovno školovanje, a zatim u Prijedor gdje je 1969. upisao Srednju tehničku školu. Nakon završene ove škole prelazi u Novi Sad, upisuje Višu tehničku školu koju, međutim, napušta dvije godine kasnije i upisuje književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu, gdje je diplomirao 1982. godine. Ovo su samo natuknice kojima se Miloš Jevtić poslužio da bi ušao u žilište Grujičićevog života i stvaralaštva, gdje poezija zauzima ključno mjesto i kako sam autor reče u jednom odgovoru: „Poezija je moj epicentralni jezik, glavna matica reči, najviši vid govora. Poezija ne ustupa mesto lažljivim prorocima i salijerijevskim ograničenjima. Ona je moć bića da se opaše krilima duha i opstane na visinama neizrecivog."
Čitajući ovu knjigu imao sam osjećaj da čitam prepričane Grujičićeve pjesme. Naime, većina njegovih odgovora dotiče se životne niti koju je pjesnik upleo u sopstvenu poeziju, posebno one objavljene u zbirkama „Jadac", ''Otac i mati'' i „Šajkaški soneti". U te tri zbirke, najviše je dao, da ne kažem opjevao sebe, odnosno svoj zavičajni milje. Na volšeban način spojio je dinarsku (krajišku) drčnost i inatljivost sa vojvođanskom, lalinskom opuštenosti. To mu, pretpostavljam, i nije bilo teško jer je u Šajkašu proveo najljepše doba djetinjstva, dok je u Bosanskoj Krajini, odnosno Potkozarju već počeo mutirati, odnosno poprimati one dinarske crte svojstvene Krajišnicima, a u čemu mu je kako se to iz pjesama a i iz razgovora vidi – uzor bio otac.
Otuda i njegova ljubav prema krajiškoj pjesmi – ojkači, svetinji Krajišnika, koja se pjevala (a ponegdje valjda još uvijek pjeva) u svim prilikama, osim na sahranama. Ali ni to nije isključeno ako jarani popiju koju preko mjere. Njegova „Ojkača" doživjela je već peto izdanje a siguran sam doživjeće ih još, jer je ova pjesma u sprezi sa svakodnevnicom i stalno se nadopunjuje novim temama, kako pošalicama tako i grotesknim temama, o čemu najbolje svjedoče one nastale u vrijeme nedavnog građanskog rata.
Uz navedeno svakako treba pomenuti i nesvakidašnju, ali nikako nebitnu i nepodmitljivu Grujičićevu osobinu ili tačnije rečeno samosvijest. Naime, kao što umije da bude tanani liričar, u polemičkim tekstovima umije da oponenta baci na koljena bez imalo samilosti, posebno ako u njegovim tekstovima prepozna (a prepoznaje i te kako) isprazna i prozirna laprdanja, posebno o tekovinama evropske književnosti i njenom utjecaju na srpsku. Ovdje bih posebno istakao, poslije knjige „Polemike i odušci", njegove polemike sa B. T. koje su me zasmijavale do suza, a koje je i danas moguće pronaći na Internetu. Ili njegov skorašnji osvrt o tretmanu savremene srpske književnosti izvan granica Srbije u nedavno objavljenoj „Enciklopediji srpskog naroda", gdje ukazuje na nesistematičnost i propuste na ovom projektu koji je trebalo da predstavlja „neprekosnoveno tačan vodič kroz realne činjenice i podatke", a ispao je „žrtvom preglomaznih ambicija i ubrzanog krparenja".
Osim pjesničkog, polemičkog, sakupljačkog rada Grujičić piše i kritike, eseje, oglede i prozu; žanrove kojima samo učvršćuje svoju poziciju na mapi srpske književne scene. Ovu poziciju svakako učvršćuju i mnogobrojne nagrade koje je ovaj autor dobio za svoje stvaralaštvo i koje takođe sagledava kritički, ističući da i tu postoje površnosti i zablude. Međutim, kaže, da se među piscima tačno zna gdje je kome mjesto, tako da nagrade osim trenutne radosti nagrađenima ne mogu ništa ni dodati niti oduzeti.
Sumnjičav je i prema književničkim organizacijama koje su, kako reče, dnevnopolitički prirepak stranačkih ideologija ili sasvim konkretne lokalne vlasti, smatrajući da se svaki politički angažman bilo kog umjetnika kad-tad svede na duhovni pad i da ga politika iskoristivši na kraju ispljune kao prevareno služinče. Zanimljiva je i njegova opaska o sve manjem broju čitalaca. Smatra da je upravo obrnuto, da se sada čita više nego prije, zahvaljujući Internetu, da se brojna književna djela već nalaze na sajtovima gdje je moguće pronaći čak i zabranjene tekstove.
Moglo bi se nabrojati još sijaset zanimljivih odgovora i pikanterija ovog otvorenog, nerijetko i kontroverznog sagovornika na mnogobrojna i profilisana pitanja M. Jevtića. Ova knjiga se čita u dahu, kao uzbudljiv roman i ne sumnjam da oni koji posegnu za njom – neće zažaliti.

(2009)

Predrag BJELOŠEVIĆ

Knjiga ''Živi zvuci Nenada Grujičića'' slijedi koncept autora Miloša Jevtića koji je uspješno primijenjen i u razgovorima sa drugim značajnim ličnostima. Napomenuo bih samo neka književna imena sa  krajiških prostora kao što su Branko Ćopić, Stojan Ćelić, Mladen Oljača, Duško Trifunović i drugi. Kolekcija, Odgovori, poznata je javnosti i bivših jugoslovenskih prostora, ali je nastavila svoju prisutnost u javnosti i kasnije, sve do danas, zahvaljujući istaknutom publicisti, Milošu Jevtiću koji je u objavljivanju ovakvih knjiga vidio, i vidi, svoju ličnu misiju koja se ogleda u tome da nam približi nepoznato iz života poznatih, njihove intimne i prelomne životne trenutke, put do uspjeha, ''put svjetliji od trenutka'', kako bi to pjesnički kazao Aleksandar Ibrahimov.
Stoga je ova edicija prepoznatljiva  i jedinstvena po svojim zahtjevima. Ona ne afirmiše šture faktografije o životima poznatih, već preferira da se nametne i kao literarna vrijednost. Da bi se postigao takav nivo knjige, on će umnogom zavisiti od sagovornika, odnosno onoga ko odgovara na zadana pitanja.. Prije svega od njegove želje da ličnu, pa i porodičnu, intimu podjeli sa nama, čitaocima, da progovori čistom istinom o sebi, o svom ljudskom i umjetničkom posrtanju, prvim literarnim zapisima, ushićenjima i razočarenjima, shvatanju uloge pjesnika u društvu, o prelomnim, kako  životnim tako i spisateljskim trenucima, o uticaju drugih na piščev razvoj, o književnom životu i književnoj pjesničkoj sabraći, o pjesničkom kredu, o shvatanju uloge poezije danas i sutra u  razvoju jezika, o pitanju sklada pjesničke forme i sadržaja, o suštini pjesnikove poetike i pjesnikovog angažmana ne samo u pjesmi već i u društvu itd... Iz odgovora na ova i slična pitanja, čitalac stiče potpuniju sliku o dobro znanom autoru, a koja je bila do tada nepoznata ili data pjesničkim jezikom simbolima i znakovima, asocijativnih sintagmi.
Zbog svega navedenog, čini se da uspjeh same knjige, pored znalačkog vijenca pitanja od strane autora, ipak najviše zavisi od onog sa kim se vodi razgovor jer tek iz nadahnutih, iskrenih, stručnih, literarnih odgovora, pitke rečenice i sočnog, živog jezika, mi ćemo biti u prilici da se od stranice do stranice susrećemo sa stalno novim događajima iz jedinstvene životne i umjetničke tkanice, a koja će, i nas same, nerijetko ispuniti sjetnom toplinom, ili tugom minulog vremena, zavodljivim, sfumatičnim, poetskim predjelima djetinjstva.
Pjesnik Nenad Grujičić je u posljednjih nekoliko knjiga pjesama: Snovilje, I otac i mati, Mleč, Svetlost i zvuci, Šajkaški soneti, čitaocima ponudio mnoštvo pjesama inspirisanih sjećanjem na djetinjstvo, folklornim motivima Krajine i Šajkaša. U zanjihanim stihovima koji su slijedili pjesnikovo uzbuđenje, Grujičić je na majstorski, pjesnički način, nenametljivo opjevao, ne samo fantazmagorične slike u širokom, gro ili makro planu, već i biserne mikro detalje, pjesničkim jezikom i riječima koje su bile na putu zaborava. Oživljavajući slike djetinjstva, Grujičić oživljava i jezik jednog  vremena pokušavajući da neke lijepe, rijetke, još žive riječi i lokalizme koje je stvorio narod, otrgne od zaborava.
Tek sad, čitajući knjigu Živi zvuci Nenada Grujiči, shvatam poetski koncept koji protežira u posljednjih desetak godina, pjesničku formu vezanog stiha u katrenima, ili onu najsloženiju, u sonetima. Kako drugačije dočarati  radost povratka svijetu djetinjstva, kad je duh čist kao srča, ako ne i putem forme koja omogućava mnogo više zvučnosti, ritmova, slika, koji pjevaju i u svojoj slikovnosti, i u jeziku, i samom formom.
Zahvaljujući fascinantnoj iskrenosti kojom je govorio o svom životnom i pjesničkom putu, o knjizi, Živi zvuci Nenanda Gruijića, možemo govoriti kao o knjizi pjesnikove istine i istine o pjesniku. Toj istini umnogome doprinosi i stotinjak fotografija iz porodičnog, književnog i društvenog angažmana.
Ali, da se vratimo nekim konkretnim mjestima i stranicama koji  nam na upečatljiv način upotpunjuju sliku o pjesniku Nenadu Grujičiću. Prvo značajno mjesto na kom bih se na zadržao, zapis je o pjesmi koju pjesnik zapisuje iz izgovorenu iz usta majke:Sine,/ izađi na terasu,/ prislušaj razgovor ptica/... to naiđe''.
Ovi stihovi mnogo govore o pjesničkom duhu majke koju pjesnik i pominje u kontekstu umjetnika za ružičnjak i pletenje, baš kao što oca pominje kao dobrog pjevača ojkače, igrača u kolu i majstora za kace. Fascinira ova pjesma! Ona ukazuje na potrebu majke da ukaže sinu na svijet divnih bića koja za nas govore nemuštim jezikom, a iz čijeg prelijepog zvukovnog razgovora koji se vodi umilnom pjesmom možda možemo po nešto još da naučimo. Zar nije i pjesnički jezik u svojoj osnovi nemušt, za obične ljude, koji ne razumiju ili se ne trude da shvate pjesnički govor metafora, znakova i simbola, asocijativnih parabola. Ako je te riječi, stihove, čuvši od majke, mladi Grujičić, budući pjesnik, odmah zapisao ili zapamtio, mnogo govori i o njemu, njegovom pjesničkom duhu koji je odmah odgovorio na izazov da spozna i ovlada jezikom ptica-pjesnika, dubljim jezikom, od onog kojim govore obični ljudi, ili oni koji pjesmu ispisuju samo na nivou forme.
Takođe iz Grujičićevog sjećanja na oca, u pjesmi Promena, on će zapisati stihove koji razotkrivaju njegovu opčinjenost prirodom, pejzažima pored rijeke Gomjenice, u kojima bi se, da nije s ocem, vjerovatno izgubio: Da me otac ne trgne za ruku/ ne znam gdje bih završio.
Poznato je da je Grujičić u poemi Kaca  ispjevao priču ne samo o svom ocu majstoru za pravljenje kaca i njegovom postupku pravljenja kace, već na metaforičan način ispjevao pjesmu o pravljenju pjesme. Ovo je bitno i za neke druge pjesme čiji motivi zbog svoje rijetkosti i neobičnosti, neopreznog čitaoca mogu da zavedu, a da i ne pomisli da postoji i druga, značajnija strana pjesme.
Grujičić nije samo slikar u poeziji već je slikar i u prozi, esejima, pa i u rečenicama kojima ispisuje svoj životopis. Stoga, ni teške i bolne istine koje iznosi iz svog ranog djetinjsta, ne zvuče tako bolno, koliko nostalgično. I ta priča ispisuje se na način, da slavi i tu bol, i to sjećanje na nemaštinu, baš kao što će zapisati, govoreći o krajiškoj ojkači, sljedeće:
''U Bosanskoj Krajini pevanje je deo života, odbrana od mukotrpnog talasa stvarnosti i istorije. Krajišnik peva i kad mu se plače. Nije patetično, on peva i kad umire.'' Primjeri tog pjevanog tragizma: Grlo moje ko tambura jada,/ nikad nije jadalo ko sada.// Otkad su mi braća izginula,/  crna mi je roba omilila.// Rodi majko još jednog ko mene,/  pa ćeš imat dvije uspomene.
U drugom dijelu knjige saznaćemo nešto više o književnim prilikama  i književnom životu sedamdesetih i osamdesetih godina, u Novom Sadu, o prvim značajnijim pjesničkim iskustvima, shvatanjima i neshvatanjima, kako njegove poetike tako i pjesničkog angažmana, prvim uredničkim iskustvima, a sve to Grujičić potkrepljuje datumima i imenima, izričući najčešće svoj nedvosmislen stav.
Iz knjige Živi zvuci Nenada Grujičića saznaćemo i o pjesnikovom odnosu prema novonastaloj pjesmi, o čemu Grujičić piše:
''Zanatskim pincetama često doterujem tek napisanu pesmu, nekad više, nekad manje, ali bdenje se podrazumeva, nijedna reč ne sme da strši, ne sme biti šupljine u tkivu pesme, niti trulih reči, sve mora biti idealno ''upakovano'' u kuglu jezika.
Na sličan način se prema pjesmi, i riječima, odnosio i ruski pjesnik Nikolaj Gumiljov koji je u pjesmi Riječ, pjevao,  Rđom zaudaraju trule riječi.
I na kraju nemoguće je a ne pomenuti i nekoliko rečenica iz dijela u kom Grujičić govori o kritičarima i kritici: ''Književna kritika je duhovna disciplina u senci poezije. Retko je pandan visinama poezije, zapravo to je nemoguće. Pojela je samu sebe, ali poezija joj može pomoći. Uvek postoji šansa da se pojavi novi kritičar u velikoj poeziji jednog jezika. Kritičari su poslednjih decenija, što bi se reklo, izduvali se u strukturalizmu i postmodernizmu, zaboravili predmet o kojem pišu. Na književnim večerima danas kritičari su skoro nepotrebni. Mnogo je lepše i svrsishodnije slušati samog pesnika ili pisca. Dosta je bilo laži da pesnik ne sme da priča o tome kako piše.''
Živi zvuci Nenada Grujičića, knjiga je koja zasigurno upotpunjuje sliku znanog o pjesniku i predstavlja nezaobilazno štivo za izučavanje njegovog književnog djela, ali i ukupnog kulturnog angažmana i života. 

(2009)