O Pričama iz potaje

Svetlana KALEZIĆ RADONJIĆ

Otkako je pisane riječi raspravlja se o nadahnuću i tome da li se, nužno, mora stvarati pod njegovim diktatom. Upravo u tom domenu, na prvi pogled površno, a zapravo izrazitije nego bilo gdje drugo, postoji krupna razlika između lirika i prozaiste. Nadahnuće prvog poznaje eruptivnu strast koja se rodi u trenutku dovodeći pjesnika, za treptaj oka, do neslućenih visina. Ono dolazi kada je njemu volja, a poeta se ili ćutke pokorava toj sili, vremenom učeći jedino kako da gušće isplete mrežu za njeno hvatanje, ili pokušava da je zalukavi, poput kakvog naučnika u eksperimentu, vještački proizvodeći uslove za njeno pojavljivanje. Nadahnuće prozaiste, zapravo, nije nadahnuće u pravom smislu te riječi – ono je više produkt lucidne ideje o predmetu pisanja i pametnog, ali kontinuiranog raspoređivanja pripovjednog materijala. Drugim riječima, energije potrebne za stvaranje poezije i stvaranje proze, veoma se razlikuju. Stoga nije iznenađujuće što se veliki broj pjesnika omeđi lirikom i obratno – ko zagrize mamac proze teško se peca na poetsku udicu. Međutim, postoje i oni rijetki, koji poput moruna pri mriješćenju prelaze iz slatke u slanu vodu, iz slane u slatku, osjećajući se podjednako dobro i u rijeci i u moru. Od takve neobične vrste je i pisac Priča iz potaje Nenad Grujičić, mnogo poznatiji čitalačkoj publici u domenu poezije.

Pažnju privlači već i sam naslov knjige – očita je njegova veza sa domaćom narodnom epikom u kojoj epski junak u presudnom trenutku „poteže mač iz potaje“. U ovom tekstu pokušaćemo da odgonetnemo da li ovo prozno ostvarenje Nenada Grujičića takođe predstavlja skriveno oružje njegovog talenta, svojevrsni prozni „mač iz potaje“. Kada je već riječ o naslovima, ne treba iz analize ispustiti ni pojedinačne nazive priča koji takođe upućuju na arhitektoniku ove prozne zbirke. Oni se uglavnom kreću od naslova sastavljenih iz svega jedne riječi (Balerina, Posveta, Muka, Persa, Šahista, Žvale, Pastuv, Pupak), do onih koji čini jednostavna kombinacija pridjeva i imenice (Urokljiva priča, Dupli čvor, Gazdine devojke, Bivša učenica, Žive bolesti, Krokodilska priča, Crna šaka, Ljubomorni vetar, Večna priča, Singerova priča). Nezavisno od toga kojoj grupaciji pripadaju jedan dio ovih naslova u vezi je sa osnovnom temom priče, dok drugi dio nadrasta dati pojmovni okvir nadjenutog naslova i transformiše se u simbol.

Zbirka priča o kojoj je riječ sastavljena je iz dva simetrična ciklusa po jedanaest priča, po mnogo čemu raznolika, ali koje ubjedljivo objedinjava u jednu cjelinu krunski naslov Priče iz potaje. Ciklus Dupli čvorovi najvećim dijelom se bavi odnosom muškog i ženskog načela, dajući više literarnog prostora ženama čije likove uglavnom gradi u opoziciji sa muškim principom, koji dominira u drugom ciklusu Žive bolesti. Zapravo, kao ključno određenje ovih ostvarenja iz druge grupacije mogla bi se iskoristiti jedna od rečenica priče Pupak: „Ovde nema žena pa se prizor ukazuje s muške strane“. Pa ipak, priče iz drugog ciklusa, za razliku od prvog koji je više upućen na logičke zakone postojeće životne realnosti, karakteriše obilje fantastičkih elemenata kao i izrazita dominacija simboličkog znaka. Ako bi trebalo podvući osnovnu razliku između ostvarenja grupisanih u ova dva ciklusa, onda to ne bi bio, kako se na prvi pogled čini, dominantni muško-ženski princip, već odnos ikoničkih i simboličkih znakova, od kojih se prvi vezuju za ciklus Dupli čvorovi, a drugi za Žive bolesti.

Narator Grujičićevih proza prvog ciklusa pripovijeda o neobičnoj i raznovrsnoj galeriji ženskih likova – od obrazovanih do prosjakinja, od vjernih do preljubnica, od neodoljivih do neprivlačnih..., ali sve su, bez sumnje intrigantne, čak i kada vode nezanimljive živote, jer ih takvim vidi i predstavlja upravo pripovjedač. Govoreći o njima tako raznolikim pokušava da dokuči nesvjesnu tehniku „začikavanja muškog principa“, taj „ukleti višak“ ženske ličnosti koji se „rasprskava u sapunici demonske zavodljivosti“,  bilo da se radi o onima koje maštaju o „strip-iskustvu neprokuvane žene“, bilo da je riječ o „hormonalnoj oholosti neproklijale žene“. Veliki je broj stranica na kojima se nudi analiza ženskog univerzuma, veliki broj odlomaka poput ovih: „Žena kad nešto odluči, tu više ništa ne pomaže, to je iracionalna hormonalna rezonanca što preusmerava život. Ni žena ne zna zašto je to tako, ali nazad – nikako. Do propasti, glavom u zid, svejedno, ali ni milimetar natrag. (...) Da, upravo je zaborav glavni mehanizam ženske psihe, brisanje svega što je krasilo uspomenu i minuli život. Žena nosi to oružje. Muškarac koji to ne vidi, bolje da nestane. A onaj koji to pre shvati, lakše će izlaziti na kraj sa nepojamnim promenama lepše polovine. Ona uleće i isparava iz punine kruga zemne ljubavi kao meškoljivi oblačić na otvorenom nebu“. (...) „Ali, u svakoj ženi ima zametak prilagođavanja, onog čuda kada se prepodobi pa ni samu sebe ne prepoznaje. Ako taj njen višak muškarac prati, može da je ulovi, da dobije šta želi. Ali, ako se to podrazumeva, nadrljaće, jer ona će se kad tad, možda već naredne sekunde, vratiti u prethodno stanje i sve zaboraviti. Postaće neko drugi, jedna od žena koje u njoj čuče“. Upravo navedena teza o ponekad opterećujućoj dubini ženske ličnosti, po kojoj u svakoj ženi „čuči“ više žena, jeste jedna od osnovnih premisa ove knjige kada je riječ o aspektu muško-ženskih odnosa. Gotovo da bi se na sve junakinje Grujičićevih proza mogla primijeniti rečenica koja opisuje jedan od njegovih ženskih likova – Persu iz istoimene priče: „Nije ona samo to. I nije ovo samo ovo“.

Problem erotskog predstavlja krunu razmatranja muškog i ženskog principa koji su u glavnom polju  Grujičićevog interesovanja. Svakako najzanimljiviji vid pojavnosti ovog fenomena pisac iznosi u priči Balerina u vezi sa kolom. Naime, uhvativši svog ljubavnika u nevjerstvu, glavna junakinja Elika, izaziva tuču u kojoj pored nje učestvuju njena kćerka, nevjerni ljubavnik i nova mu ljubavnica i koja se, na zvuk Užičkog kola prekida igrom: „Neko od stanara širom otvori vrata, potom, drugi pa treći komšija, siđoše neki i sa sprata, dođoše odozdo dva bračna para bez penzije, i ne časeći, svi, jedno za drugim, uskakivaše u ludo kolo: zavrćkolo, vrckajući i gegajući, radosno se ritajući, kao da zavodnički hramaju, zanoseći i levo i desno, povijajući se do zemlje pa podižući glavu unazad, gizdavo i ponosno. Poče i namigivanje, prepoznaše se budući ljubavnici: komšije koji nikad ne rekoše jedni drugima ni dobar dan. Tela se časkom oznojiše i igrom napojiše, zavonja erotska emulzija, muške šake stegnuše ženske, ove im zalomiše prste, zadrmaše ženske sise, odeća u treskanju bi lepša no što jeste, nasta veselje kakvo nikad niko ne vide u zgradi“. Na sliku raskalašne erotske emanacije nastavlja se sasvim groteskna u vidu prestanka muzike sa radija, ozbiljnim glasom izrečene najave bombardovanja i pada tomahavk-rakete na obližnju kasarnu. Ovakav neobičan zaokret, gotovo groteskan, u većoj mjeri će biti karakterističan za priče iz drugog ciklusa Žive bolesti. Iako u razmatranju muško-ženskog odnosa u ciklusu Dupli čvorovi postoji priličan broj stranica na kojima se mogu naći gotovo „praktični“ savjeti za razumijevanje žena odnosno muškaraca, (u čemu se može vidjeti i konkretizacija stava o svrhovitosti umjetničkog stvaranja iznesenog u Urokljivoj priči, da umjetnost postoji da bi objasnila, a time i olakšala život), ipak bi bila greška posmatrati ove priče samo kao bavljenje razlikom među polovima i time bitno osiromašiti njihovu recepciju. Zapravo, ključevi za odgonetanje priča ovog ciklusa ponuđeni su već na samom kraju prvog i posljednjeg ostvarenja (Dan za danom i Tačka presecanja) gdje se kaže: „Elem, u jednom danu obnoviće se beskrajni krug koji prte na kičmi svi, biće to još jedan kosmos na privatni način, uvek za nijansu drugačiji, a tako životu, slabostima i željama, sličan i neumitan“, „Uvek će se nešto dešavati u glavama, u klici koja ih zameće, u nevidljivom zdencu života, beskrajnoj jednostavnosti kosmosa što se ljudskim stvorovima prikazuje nerešivim, nejasnim, naročito kad ga tumače, kad se upute da nešto pronađu, urede i, tobož, završe“. Sve nas ovo dovodi do stožera Grujičićevih proza – do umjetničkog postupka.
Gotovo sve svoje priče Nenad Grujičić počinje uvođenjem in medias res i imenovanjem likova već u prvoj rečenici. Naročito je zanimljivo da sve njegove junakinje upoznajemo imenom od samog početka – Teodora, Elika, Vesna, Katarina Troskok, Tamara, Roza, Hanka, Ljubica... dok su muški likovi uglavnom označeni zanimanjima – Pesnik, Profesor, Nadrilekar, Ministar (izuzetak predstavljaju nosioci dvije muške sudbine koji lebde na tankoj niti između normalnog i bolesnog, češće ploveći put ove druge obale, Dmitar šahista i Krešo mutavac). Priče se uglavnom završavaju slikama – takvo je raketiranje kasarne (Balerina), ispadanje pudera iz tašne glavne junakinje (Urokljiva priča), slika cigarete vezane u čvor (Dupli čvor), slika duha (Persa), slika bačene vještačke šake (Crna šaka) i tako dalje. Treba naglasiti da su ova ostvarenja, sa malim izuzecima, veoma dobro komponovana, i posjeduju majstorsku ujednačenost deskriptivnog i narativnog. U naizgled koloritnoj raspričanosti naratora, zapravo, svaki detalj je funkcionalno iskorišćen i u direktnoj vezi sa nečim što će se javiti kasnije, bilo u vidu potvrde, bilo u obliku opovrgavanja. Uopšte uzev, završetak Grujičićevih priča predstavlja u velikom broju slučajeva semantički stožer ostvarenja, u širokom rasponu od groteskong (Balerina), preko ironičnog (Gazdine devojke), do duhovitog (Bivša učenica).

Iz svih gore navedenih odlomaka koji su se ticali osvjetljavanja problema i odnosa muško-žensko jasno se vidi kakav je Nadnarator Priča iz potaje  - izvodimo ničeovski intoniran termin Nadnarator, jer iako svaku priču karakteriše postojanje zasebnog, specifičnog i toj pripovjednoj strukuri imanentnog naratora, ipak se među svim pripovjedačima Priča iz potaje može uočiti jezgro sličnosti koje se može imenovati kao Nadnarator. Od ostvarenja do ostvarenja pripovjedna forma se razlikuje, nekada kroz Ich-Form pripovijedanja, nekad kroz Du-Form ili Er-Form, ali je jasno da taj pripovjedač, bez obzira na formu naracije, odgovara modelu prisnog pripovjedača koji nastoji da se intimizira ili sa likovima ili sa čitaocima. U prilog ovakvoj tvrdnji ide i njegov jezik koji, sve i kada ovaj zauzima poziciju sveznajućeg, daleko odstupa od koncepta objektivnog pripovjedača. Stoga će on likove o kojima pripovijeda rijetko dvaput nazvati pravim imenom i prezimenom dajući im najneobičnije kvalifikative kolokvijalnog predznaka: mrgud, pajtaš, manijak, mudroser, đidija, jaran, radodajka, dripac, zeleniš star četvrt veka, paćenica koje ne vide dalje od nosa i tome slično.  Dalje, Nadnarator o kojem je riječ često komentariše, zauzima vlastiti stav i familijarno uzvikuje („živote moj“, „brajko“, „sele“, „draga moja“, „majko“, „brale“, „eh, nesrećo huda“...), nerijetko mu se omakne i uzvik „jao“ kada otvoreno prizna „neznanje sveznajućeg“  („verovatno“, „ne znam“, „nisam sasvim siguran“...). Kao što rekosmo, u pričanju priče i prikazivanju likova Grujičićev Nadnarator je kolokvijalno koloritan, a često i ironičan – za glavnu junakinju priče Dan za danom kaže da je „natrćena za ljubavnikov pohod u nju“, za junakinju priče Balerina konstatuje da bi se „rado spapunjala sa nekim rasnim mudonjom“, za drugog junaka da „daši na rakiještinu“, za primorski gradić „da pokušava da postane kulturna metropolica“ i tome slično.
Takođe, Grujičićev Nadnarator pripada vrsti raspričanog pripovjedača kojeg često digresije odvuku od osnovnog pripovjednog toka, te se, bivajući svjestan toga, često pravda čitaocima („Međutim, ovdje je, ipak, reč o balerini“, „Ali, ovdje je, dabome, o Crnki reč“, „Još mi bridi sećanje na Singerovu priču bez obzira što sam duboko zaždio u digresiju u kojoj ću ostati još na trenutak“). Ovakvo pravdanje, naravno, spada u razgrađivanje postupka, pri čemu sam pripovjedač naznačava odakle počinje digresija i gdje se završava, nazivajući svoje odlaganje pravim imenom. 

U velikom broju Priča iz potaje pripovjedač je jedan od likova i to najčešće pjesnik – u takvim ostvarenjima česti su pasaži koji se tiču književnog stvaranja i umjetnosti uopšte. Razmatrajući razne pojavnosti bavljenja književnošću, Grujičić se bavi  profesionalnim piscima, cijenjenim piscima,  piscima amaterima, onima kojima je radni vijek protekao u obavljanju nekih drugih poslova te počnu u literaturi da se ogledaju pred kraj života, nesrećnim ženama kojima hartija služi da svoje „duševne izlučevine“ podijele sa nekim i time olakšaju životnu bol, piscima velikih predispozicija koje je ukopao život u provinciji itd. Tkajući pripovjedne niti, Nenad Grujičić često upliće i stavove o literaturi, bilo da se radi o patetičnoj, ispovjednoj, „goblenskoj“ književnosti koju mahom gaje početnici („Tipične početničke teme koje imaju laku terapijsku svrhu, moć da zamažu oči i sačuvaju od svakodnevnih grubih slika, odbrana od životnih problema i muka“), bilo da se radi o svrsi umjetničkog stvaranja („Na pisanje je gledala i kao na neku vrstu proricanja, gonetanja sopstvenog životnog puta, kao na kristalnu kuglu u kojoj će sama sebi pronaći rešenja za životne probleme“). U jednom od takvih pasaža prisutna je i implicitna poetika Nenada Grujičića koja, ovako izdvojena, može ponajbolje osvijetliti arhitektoniku Priča iz potaje u cjelosti: „ Književnost traži majstora ’skeniranja’: upiti detalj i potom ga unaprediti u umetničko delo. Toga oko nas – na prečac. Gde god se okreneš, senzacije, čudesa, katastrofe: smrt igra ’čoček’. A onda i mali događaji, intimne sličice, skriveni lični doživljaji, uspomene... Spajanjem jednog i drugog, znam i sam, dobija se takozvana poezija u prozi. Dokument koji peva, tugaljivo ili veselo, svejedno“.
Naravno, baveći se književnošću kao jednom od tema pripovjedač ne zanemaruje ni književnu kritiku, dok o kritičarima ima izrazit stav. Po njegovom viđenju to su umišljene persone koje prenaglašavaju vlastitu ulogu i značaj dodjeljujući svojim riječima sudbinsku važnost u literarnom smislu. Bilo da su u pitanju kritičari kao takvi, ili bilo ko ko ovaploćuje zvaničnu književnost ili je podržava (poput političara, ministara i njima sličnim), u Grujičićevom pripovjednom svijetu nužno biva preispitan, i sa stanovišta stavova koje zastupa, i sa stanovišta važnosti koju sebi pridružuje. Gotovo uvijek kao njihov opozit javlja se autentični stvaralac (najčešće pjesnik), pomalo otpadnik sa književne scene, koji ne pristaje na kompromisno kompromitovanje vlastite umjetničke vizije. Kao takav, jedinstven i neponovljiv, on se hrabro bori ne za svoje mjesto na književnom nebu, koje najčešće podrazumijeva drugovanje sa kritičarima-jatacima, već za slobodu pjevanja, za neomeđenost stvaranja (Urokljiva priča). Pa ipak, iako je u tom smislu donekle prisutna crno-bijela tehnika u slikanju likova (kritičari su „mudroseri“, dok je „pesnik čaroban“) data osobina se u obilju drugih pripovjednih kvaliteta ne doima kao mana.

Priča Žive bolesti je u cjelosti izvedena u ključu osvjetljavanja literarnog fenomena, i počiva na trima premisama: prva – da je od ludila, idiotizma do genijalnosti jedan korak, druga – da se novi načini „pevanja i mišljenja“ u književnosti sve teže pronalaze, te da im nerijetko bolest služi kao glavni izvor, i treća – da je književna scena spremna na sve kako bi došla do „eliksira mladosti“ i sačuvala se od propadanja i urušavanja. Proza funkcioniše na efektu iznevjernog očekivanja, jer joj se tek na samom kraju priče o mutavcu koji mucanjima sriče poeziju po kojoj postaje nadaleko poznat, i koji konačno gubi taj „dar“, dodaje zvučna rezonanca simboličkog znaka: „Mutavi Krešo povazdan je cvileo, tužno prigledao, širio i skupljao znojavi dlan, suzio i venuo, baš kao i zvanična književnost koju je napajao svojom dušom.“ Efekat iznevjerenog očekivanja Grujičić će uspješno koristiti i u nekim drugim ostvarenjima Priča iz potaje (Balerina, Posveta, Dupli čvor, Bivša učenica, Persa, Krokodilska priča, Žvale), ali se stiče utisak da, iako „efektno“, iznevjerno očekivanje ne može do kraja opravdati prethodni pripovjedni materijal ukoliko je previše raspričan i razliven (Singerova priča, Večna priča). U prilog ovoj tezi ide i izrazita, neraskidiva i očita veza ovih ostvarenja sa vanknjiževnom stvarnošću, što predstavlja dodatno opterećenje za njihovo literarno bitisanje.

Takođe, treba napomenuti da se, u vezi sa ovim, u pojedinim Grujičićevim pričama kao naročito zanimljiv postavlja problemski odnos vanliterarne i književne realnosti. Govoreći o domaćoj književnoj sceni u periodu prije tri decenije, Grujičić aktivira dati problem u Singerovoj priči. Međutim, sa stanovišta postupka mnogo su zanimljivija ona ostvarenja koja se bave istom problematikom kada se realni život opire da uđe u svijet prikazanih predmetnosti i time postane samo jedan od slojeva književnog djela. Tako u priči Bivša učenica glavna junakinja prijeti naratoru: „Molim te da me ostaviš na miru u toj priči. Nemoj slučajno da je napišeš. (...) Šta ti hoćeš? Ko si ti u mom životu? Uostalom, i ne poznajemo se, i pitanje je da li smo se ikada uopšte i sreli. Možda ja za tebe postojim, ali ti za mene, ne. Istina, meni si namenio drugo ime u priči, ali svejedno, to sam ja. Zato, neću ni da čujem za tu priču, ne smeš je objaviti. Nestani iz moga života, inače, zaljubiću se u tebe!“. Duhovitom opaskom na kraju o tome kako je najgora kazna koja može snaći čovjeka, zapravo, ženska zaljubljenost, Grujičić se vraća već naznačenoj muško-ženskoj relaciji.
Isti princip razgrađivanja postupka prisutan je i u nešto drugačijoj realizaciji – stalnim skretanjem pažnje na čitaoca, kao u priči Gazdine devojke („Važno je za čitaoca – one znaju sve!“, „Neću dalje smarati čitaoca, on će uživati na svoj način“), razbija se književna iluzija o „stvarnosti“ i čitalac se vraća u svoju poziciju recipijenta, bivajući svjestan da je to što čita priča, da je on čitalac, a da je svijet dat u navedenoj prozi, sve i ako se na trenutak čitanjem zaboravila postojeća stvarnost i doživljavala samo ova literarna, ipak samo fikcija. U isti „problemski“ red ide i priča Strah od začeća koja se završava u znaku već spomenutog razgrađivanja postupka: „A šta će dalje biti, ko to zna? Do tada pisac može da zapiše još ovu rečenicu: U dvorištu je cvetala kajsija. Neka se u ovoj priči jedno dete zove tako, a drugo – po nekoj zabranjenoj voćki, živote moj!“ Prikazivanje naratora kao nemoćnog u daljem toku radnje direktno se nadovezuje na razbijanje iluzije o stvarnosti književnog djela. Kulminaciju u razbijanju književnih konvencija čini, svakako, Krokodilska priča, u kojoj lik naočigled iznenađenog naratora para pripovjedno tkanje, gumicom brišući napisano.

Iako se najveći broj Priča iz potaje zasniva na nestvarnoj stvarnosti Nenad Grujičić se izvanredno ogleda i u suprotnoj varijanti – u stvarnoj nestvarnosti, odnosno fantastici. Priča prilično prozaičnog naslova, Žvale, izdvaja se svojom naglašenom imaginativnošću podsjećajući na markesovski fragmenat; priča Pastuv osvjetljava onaj kostićevski svijet „među javom i med snom“, dok Krokodilska priča posjeduje nešto od pavićevskog poigravanja književnim konvencijama.
Grujičićeva opsesija riječima i ovdje pronalazi plodno tle – u tom smislu on će spomenuti Lazu Kostića kojem dugujemo odavno odomaćenu riječ omladina, i njoj suprotnu, velikim dijelom zaboravljenu, ostarina. Dalje, jedna od njegovih glavnih junakinja razmišlja o dominaciji turcizama i anglicizama u okviru srpskog jezika, a pripovjedač će razmišljati o značenju toponima Gomjenica, predgrađa Prijedora. Ova igra dalje se nastavlja ne više razmišljanjem o riječima, već i igranjem njima – govoreći o Tinu i Raki, velikim lažovima, Grujičić za njih kaže: „Lažun i lažipara, laga i lažidar, lagun i lažicar. Laža repata, presna i šarena.“ Pored majstorstva u alterniranju sličnih sinonimskih sklopova pisac pokazuje i veliko umijeće u toj istoj aktivnosti, ali sa obiljem koloritnih lokalizama, kao u primjeru kada opisuje tuču u priči Balerina: „Dve žene i muškarac klali su se prstima-kandžama, udarali kolenima i laktovima, hvatali za guše, penili i drečali. Starac-sagrma je režao, kćer-kujica kevtala, Ličanin-vučjak zavijao, Elika-keruša štektala, on pujdao, one škamutale, on mukao, one meketale, on frktao, one hrzale, on trubio, one zviždale, on brundao, one hlapitile...“

Treba napomenuti i da je Grujičić osvjedočeni majstor jezika što je do sada dokazao, prvenstveno svojim poetskim ostvarenjima. Stoga, nije iznenađujuće što kroz Priče iz potaje provijava veliki broj svježih slika i poređenja kojima se bitno mijenja percepcija prikazanih predmetnosti. Iako veoma različiti, njihov zajednički imenilac bi se mogao podvesti pod termin poetizacija stvarnosti. U prilog tome ide obilje primjera – desni su „tamnocrvene kao škrge u kakve slatkovodne ribe“, vještačka vilica je „viličnjak u belim zrnima zubne sreće nalik kukuruzu“, dvoje mladih na prvom ljubavnom susretu se razilaze „kao naduvani baloni u dečjim rukama, lahorno i poneseno, srećno i neutešno“, a ulaze u brak bez provjere „kao što se ulazi u reku u vrele julske dane“, oblaci liče na „minđuše na tek isprošenoj devojci“, obrve lijepe žene su „kao pijavice na trbuščiću deteta, pomere se kad misao prodžara glavu“ a njen pupak „tek rupica od pupčića za kap medovine, ne vidi se čvorić, pupak kao izvrnuta kapica od žira“, i tako dalje.

Kada se ovakvom posmatranju svijeta iz naglašeno poetične perspektive pridruži ona izrazito sirovog erotskog naboja, kolokvijalna i mjestimično lascivna, dolazi se do kontrasta kao jedne od osnovnih odrednica Priča iz potaje. Naravno, ovim jezičkim opozitnim parovima odgovaraju i oni već spomenuti u tematsko-motivskom vidu (muško-žensko, grubo-nježno, Tin-Raka...) čime se osvjetljavaju osnovne koordinate Grujičićevih neobičnih „kosmosa na privatni način“. Samo, Nenad Grujičić je pogriješio u jednom –u svojoj knjizi zagovarao je tezu da je život jači od jezika. Srećom, dokazao je sasvim suprotno.