O Ojkači

Novak KILIBARDA

Rukopis Ojkača jeste antologijski izbor deseteračkih, raznoliko rimovanih, distiha, tzv. ojkača. Izabrani tekstovi su mnogostruko značajni. Spasonosni humor – njihova je, možda, prva svjetlost! Ima tamo i davidovskog, i planinskog, i krajiškog, i blentavskog, i roktanja i cjelivanja. Tamo i bog gologuz skače! Dok traje ojkačko pozorište, razvezuju se jezik i gatnjik! Tamo se život zahvaća punim prstima, duh i tijelo stapaju se u jedno! A može u toj vrtoglavici i suptilno da se kaže, zna da bljesne homerska metafora. Riječju, da rukopis ima i petsto hiljada i dvadeset i šest ojkača, ni jedna ne bi utekla rasnu čitaocu!
A predgovor knjizi prava je dragocjenost! Ne sreta se često tako srećan spoj naučno-metodološke priličnosti i književno-rafinovanog stila! I kad polemiše i kad naučno zaključuje, Nenad Grujičić u tekstu obdržava sebe pjesnika. Studija mu prerasta u esej prvog reda, a njom pomjera dosadašnja znanja o bećarcu. O krajiškoj i bosanskoj ojkači saopštava puno novih stvari. U istraživanju žanra o kome je riječ, akademik Leskovac u Grujičiću ima najboljeg nastavljača. Ipak, tajno oružje pjesnika Grujičića je sasma esejistička analiza! Njegova viđenja nekih distiha pravi su medaljoni od riječi.

Dragomir BRAJKOVIĆ

Da objavljivanje, tumačenje i preispitivanje naše književne baštine, srećom, nije više samo stvar književnih istoričara i teoretičara, to su delatno pokazali mnogi naši pesnici. Njihovo povremeno bavljenje narodnom poezijom pokazalo se plodotvornim dijalogom i osobenim otkrićem, a njihova tumačenja su izazovnija od mnogih studija iz pera proverenih i, na ovom poslu, dokazanih i oprobanih književnih znalaca i istraživača. I Nenad Grujičić je svoj dijalog sa našim književnim nasleđem obavio na izvanredan način. Njegovo bavljenje ojkačom rezultiralo je izvanrednim antologijskim izborom ovih stihova.
Narodno stvaralaštvo za Grujičića nije samo baština i nedovoljno ispitana prošlost već, kad je u pitanju poezija, ono je i naša savremenost. Stvaralački duh narodni ne posustaje, dakle, pred novim izazovom. Opredelivši se da sakupi, objedini i protumači fenomen ojkače (deseteračke pesme u dvostihu), Grujičić se latio ozbiljnog, izazovnog, zamešenog i teškog posla. Jer ako je bećarac, najsrodniji i najbliži ojkači, u Mladenu Leskovcu imao pravog sakupljača i tumača, ojkača je, bar do sada, bila bez dostojnog tumača.
Grujičićevo istraživanje, međutim, ne daje samo izvanrdne rezultate, već će ono biti podsticajno u daljnjem preispitivanju naše narodne književnosti kako u prošlosti tako i sadašnjosti. Odvažnost kojom Grujičić pristupa preispitivanju ojkače ima značajno pokriće ne samo u istančanom i suptilnom pesničkom sluhu za poetsku vrednost ovih tvorevina, već će se onaj ko pročita uvodnu studiju u ovoj knjizi, uveriti da je Grujičić studiozna duha, temeljan u pristupu, obavešten i, što je najvažnije, sintetičan. Njegova studija je pisana manirom neosporna znalca ove oblasti, ali iz nje izbija i pesničko osećanje stvari.
Grujičićev predgovor, uz relevantne podatke o prirodi posla kojeg se latio, sadrži i izvanredan književno-istorijski pregled mišljenja o ovoj vrsti narodnog stvaralaštva od Vuka do naših dana. Tragajući za poreklom, prirodom i vremenom nastanka ojkače Grujičić u pomoć priziva mnoga književna dokumenta, svedočenja, spise, kao i relevantna mišljenja brojnih naučnika, znalaca i tumača narodnog stvaralaštva te se, i na ovom polju, potvrđuje kao pedantan i savestan tragalac. Neće on, međutim, podleći mišljenjima znalaca i autoriteta svestan da je njegova argumentacija savremenija, jača, danas, prihvatljivija. Prihvatljivost njegova tumačenja je i u strasti kojom on brani svoja uverenja.
Ojkača se dokazuje kao verna slika nesustajućeg duha narodnoga. Ne baveći se ojkačom kao nekim starim i okamenjenim oblikom, već nečim što delatno opstaje i nastaje i danas, tu pored nas, Grujičić je iskazao istančanost sluha i izoštrenost kriterija birajući za knjigu samo ono što kazujući o svom vremenu može ga i nadživeti.

Stevan TONTIĆ

Osnovni emocionalno-duševni sadržaj ojkače Grujičić vidi u sjetno-melanholičnom, tužnom i tamnom raspoloženju, u svojevrsnom tragičnom osjećanju života, uprkos tome što je ojkanje često veselo, izazivačko, obijesno, prpošno i nadmeno, hvalisavo i sirovo. U tome pjevanju mogući su, dakle, najrazličitiji momenti raspoloženja i oprečni duševni impulsi: od grubog začikavanja i pokazivanja brđanske snage i žestine, do nježne lirike djevojačkog srca, od bučnog urlanja i kliktanja do stišane meditacije u stilu svojevrsnog haikua. Grujičićeva zbirka izvanredno dobro ilustruje veliki raspon svih tih stanja i raspoloženja, koji put i pravim poetskim biserima kojima je mjesto i u antologijama narodne poezije. Nema sumnje da je Grujičić prepoznao ono najvrednije i najljepše u krajiškom deseteračkom dvostihu, kao što je i u uvodnoj studiji znalački, i sa istančanim osjećanjem, pokušao da razjasni prirodu i svojstva, porijeklo i karakter ovog narodnog pjevanja.

Živan ŽIVKOVIĆ

U potrazi za poreklom ojkače, za njenim srodstvom sa relativno proučenim bećarcem, za njenom poetikom i estetsko-etičkim dosezima, pesnik i esejista Nenad Grujičić proučio je sve relevantne izvore (književno-istorijske i muzikološke), a naročito građu kojom je raspolagao (njegov zbornik ojkače), pa je – zahvaljujući tome i vlastitom čulu za poetsko – rešio mnoga pitanja koja ova usmena forma namaće svojim istraživačima, a neka je produbio i problematizovao, otvarajući tako nove puteve, kako folkloristima i književnim istoričarima, tako i poetičarima i muzikolozima.
Kritički se odnoseći prema književnoistorijskoj građi o našoj najkraćoj pesmi, Grujičić je najpre pomerio vremensku distancu nastajanja ove lirske vrste, tako što je Leskovčevu pretpostavku da se rudimentarna forma bećarca pojavljuje već negde pod kraj XVIII veka zamenio argumentovanom tvrdnjom da bećarac u to vreme postoji kao sasvim uobličen, a da su njegove rudimentarne forme nastale koju deceniju ranije. Zavirio je najpre u zbornik poslovica Jovana Muškatirovića (Pričte iliti prostomu poslovice, Beč, 1787), gde će pronaći jednu poslovicu uz koju stoji napomena da je dalmacianska. Ovom napomenom, zaključio je Grujičić, šire se vidici povodom geografskog rasprostiranja kratke pesmice. U drugoj Muškatirovićevoj zbirci poslovica (objavljena u Budimu, 1827), Grujičić će se zadržati na dvostihu koji je sopšten u obliku kletve, a kletva je, takođe, forma u kojoj se mogu javiti i bećarac i ojkača. Kako su u ovaj zbornik ojkače ušli dvostihovi nesumljive antologijske visine, povodom ove knjige se može govoriti i kao o antologiji kakve do sada nije bilo, a koja će sigurno privući pažnju čitalaca i književnih tumača – posebno onih kojima je usmena književnost uže istraživačko područje.

Ranko RISOJEVIĆ

Rukopis Ojkača, Nenada Grujičića, je prevashodno tvorevina jednog pjesnika koji je, poput mnogih drugih pjesnika, primjerice Miodraga Pavlovića, i strastan tragalac po našoj prošlosti i savremenosti. Ali pjesnik Grujičić nije ni malo zapostavio onaj drugi, naučni aspekt problematike o kojoj je odlučio da progovori, ili što je možda u slučaju pjesnika primjerenije, problematike koja je progovorila kroz pjesnika. Ako ističem pjesnički karakter ovog rukpoisa činim to ponesen i sam njegovom pjesničkom ponesenošću.
Sjedinjujući dvije teme, dva godinama odjelita pojma, ojkaču i bećarac, Grujičić je jasno stavio do znanja da ga zanimaju integrativni procesi u našoj narodnoj kulturi, ono, dakle, što proishodi iz vjekovne sudbine naših krajeva i ljudi. Naravno, teško je odrediti u tom naslijeđu koji su nanosi stariji a koji mlađi. Kada je riječ o krajiškoj ojkači onda je njena tamnija  faktura sigurno  starija od raspojasanog bećarca, što ne znači, a to se vidi iz mnogih primjera, da bećarac u kasnijim vremenima nije djelovao na ojkaču onoliko koliko je gradska kultura djelovala na seosku.
Polazeći od poznatih činjenica vezanih za ranije muzičke i stilsko-jezičke analize svojih prethodnika, akademika Vlade Miloševića čiji su radovi objavljeni u banjalučkom Razvitku pionirski u ovoj oblasti (uz ranije radove Kube i Gezemana), i Mladena Leskovca koji je jedini opširnije pisao o bećarcu, Grujičić je otišao i dalje i šire u odnosu na Leskovca i druge uzgredne proučavaoce. Najznačajniji njegov doprinos ovoj problematici sigurno je, što sam već istakao, povezivanje ove dvije bliske pjesme, naizgled iste forme. Naravno, Grujičić se ne upušta u njihovu muzikološku analizu jer mu to nije ni struka ali niti osnovna namjera. On navodi Miloševićevo mišljenje o narodnoj, tzv. seljačkoj pjesmi i načinu na koji se ona izvodi, jer je taj način, u stvari, ključno mjesto za shvatanje ojkače. U tom interpretativnom odnosu prema dvostihu sigurno je i ključna razlika između ojkače i bećarca. Navodeći stavove svojih prethodnika, Grujičić se neprekidno određuje u odnosu na njih i u svim, bitnim jezičkim analizama, ide dalje. Upravo to produžavanje, to istrajavanje da se ove forme posmatraju skupa, bitan je doprinos ove studije.

Želidrag NIKČEVIĆ

Grujičić izvanredno analizira mikrostrukturu odabranih primjera, otkrivajući zapretani smisao i tamo gdje se, na prvi pogled, privlačnost ojkače iscrpljuje prvom upotrebom.  Nešto od magije haiku poezije presudno obilježava, recimo, ovaj primjer: L’jepo ti je noću u voćaru,/ lampe sjaju, cure večeraju. Ili, do metafizičkog bola uzdignuto pitanje: Kad zapjevam, daleko se čuje./ Ima l’ iko da mi se raduje? Lascivni, raskalašni ton može biti fascinantno obasjan pjesničkim preokretom: Dušo moja, usred noći, dane,/ je l’ ti mjesec vidio tabane? Zajedljivi humor, nikada jednoznačan, dočekaće nas u ovom primjeru: Ko bi rek’o četrdeset druge/ da će Švabe popravljati pruge?
Po mnogim karakteristikama Grujičićeva Ojkača je sasvim svjež i nekonvencionalan prilog izučavanju naše duhovne prošlosti, knjiga koja otvoreno sugeriše mogućnost integralnog sagledavanja fenomena deseteračkog dvostiha na srpskom govornom području, i ne bez polemičkog žara, preporučuje: Osloboditi se hladnog, okamenjenog modela žanrovske kategorizacije, te bez predrasuda, pod plaštom poslovica i kletvi, otkrivati... U raskošnoj riznici narodnog duha moguća su svakojaka iznenađenja.

Milutin ĐURIČKOVIĆ

Prosto je zapanjujuće koliko u tim deseteračkim dvostihovima ima metaforičnosti i jezičkih obrta. U tom smislu, razumljivo je što nalazimo mnoštvo arhaičnih reči, odnosno, narodnih izraza više poznatih slušaocima i čitocima sa prostora u  kojima  se  neguje ojkača.  Kao i  ostali  vidovi narodnih umotvorina, i ojkače su tokom svog putovanja kroz vreme i prostor bile izložene mogućnostima promene. Tim povodom Grujičić razmatra migraciona kretanja i društvene prilike kojima se ojkača prilagođavala. Valja napomenuti da su ojkače i danas veoma popularne i aktuelne u Bosanskoj krajini. U vreme moderno i urbano, ovi deseterački rimovani dvostihovi i dalje se neguju, ali s novim, ponekad, izmenjenim sadržajima.
Estetsko-umetničke vrednosti ojkače su nesumnjive i višestruke. One se, pre svega, ogledaju u visprenosti i oštroumnosti narodnog duha, u jezičko-dijalekatskim osobenostima, u zvučnim i ritmičkim efektima, u zajedničkom, horskom i kolskom pevanju, u svežini i raznolikosti tematskomotivskog sadržaja, u slikovitosti i lakoći izraza.
Ojkača nam dolazi kao prijatno osveženje, kao riznica narodne, izvorne reči koju sve više potiskuje nučno-tehnološka evolucija. Zapisivački i stručni posao Grujičić je obavio krajnje savesno i znalački. Knjiga Ojkača je prvorazredno literarno delo veoma studiozno obrađeno. Zahvaljujući naučnoj građi Nenada Grujičića, omogućeno nam je da celovitije sagledamo ovu problematiku. Izbor ojkača nastao je kao rezultat dugogodišnjeg pregalačkog i marljivog rada. Beležeći i proučavajući ojkače, Grujičić je oteo od zaborava neprocenjivi deo narodnog usmenog blaga i time je potvrdio da je dostojan Vukov sledbenik.

Slavica GARONJA RADOVANAC

U malo istraživanoj usmenoj lirskoj formi, dvostihu ili bećarcu, zbirka Nenada Grujičića predstavlja nesumnjiv doprinos. Na prvo mesto treba istaći sakupljačev predgovor koji analizira sve aspekte ovog problema i daleko razmiče Leskovčeva pionirska istraživanja o bećarcu kao našoj najmanjoj lirskoj vrsti. U svom predgovoru, autor instruktivno odgoneta mistiku komplikovanog dvostiha naše narodne lirske poezije, dodirujući značajna pitanja: od terminoloških preko okolnosti i prirode bećarca sa njegovim geografskim rasporedom. Ovom zbirkom prostor dvostiha je radikalno proširen i izmešten na širi plan.
Nenad Grujičić analizira i stilsko-jezičke i tematsko-motivske karakteristike ojkače. Dajući suptilnu analizu jezičkih karakteristika, Grujičić zaključuje da je reč o dva potpuno različita mentaliteta, da su bećarac i ojkača u opoziciji, koja je vrlo bitna za pravilno razumevanje i prihvatanje. Studija o ojkači Nenada Grujičića, oslonjena na bogatu literaturu, ali i na samostalna značajna otkrića, uz zbirku zapisa kao ilustraciju navedenom, predstavlja značajan doprinos izučavanju srpske narodne knjiženosti.

Miloš APRILSKI

 S kakvom je ljubavlju, marljivošću i poniranjem u naoko skrivene dubine narodnog duha krajiškog Grujičić krenuo u avanturu, svjedoči sama posveta u prvom izdanju: Mome ocu, Drašku Grujičiću, s kojim sam puna srca pjevao ojkaču. Na sreću, sin je otišao dalje od pukog pjevanja: snagom istinskog pjesnika i, evo, potvrđenog erudite, neumornog tragača za (ne)izgubljenom narodnom zlatnom žicom, na svjetlo dana iznio je, kao Prometej, znane, a ipak neznane, plamičke vatre blagorodne koja još tinja u narodu. Grujičićeva Ojkača je pohvala duhu krajiškom. Širok je spektar boja i sazvučja, slivenih u kontrapunkt razložne pohvale Krajišnicima, kojima priređivač slika i ozvučuje narodnu dušu skupljenu u ojkaču kao suptilnu poetsku tvorevinu meke ženske umilnosti i sestrinske samilosti, gorštačke, muške, hajdučke drznovenosti i svojeglavosti. Uprkos Grujičićevom već dokazanom pjesnikovanju modernog i samosvojnog izraza, pjesnika koji je sabrao i na svijet izdao krajiške deseterce sigurno će pamtiti i po Ojkači. Bosanska krajina je, bez pretjerivanja, dobila svoga Vuka.

Dejan TADIĆ

Osnovno formalno-stilsko odličje ove vrste tužno-vesele narodne pesme (oba raspoloženja ravnomerno su upletena u stihove), jeste rimovani dvostih. Dakle, kroz zgusnuto i konzistentno oblikovanje pesme, narodni pevač je uspeo da iskaže bogatstvom raznovrsnu skalu emocija, od sirove i surove egzistencijalne realnosti do najsuptilnijih valera imaginativnih želja i snoviđenja. Ovu usmenu formu narodnog iskazivanja i pevanja krasi i raskošna leksika, čista i nepatvorena, kakva ume samo poteći od naroda, proistekla iz mnogogodišnjeg iskustva, jada i radovanja, a ponajviše duboke umnosti i istinskog nadahnuća. Otuda, Nenadu Grujičiću valja uputiti samo reči hvale za uložen trud na sakupljanju narodnih tekstova i učinjeni pionirski poduhvat na polju ove vrste narodnog pesništva, jer je njegova dragocena antologija Ojkača prva takve vrste u nas.

Dimitrije GOLEMOVIĆ

Ojkača Nenada Grujičića, čudesna je knjiga. Iznedrivši na svetlo dana pregršt bisera narodnog usmenog stvaralaštva, ona je postala svojevrsna enciklopedija – knjiga koja se ne čita odjedared, već joj se vraća bezbroj puta, kad god se pojavi želja da se nađe  odgovor na  neko od mnogih pitanja kojima je bremenit čovekov  život.  Biseri  mudrosti – to su u stvari pesme iz ove knjige. One predstavljaju esenciju narodnog života, a time i čoveka samog. Neke od njih nasmeju do suza, a neke, iako naoko trivijalne sadržine, čoveka nateraju da zastane i zamisli se, iz razloga što su "dodirnule" nešto što je suština njegovog bića. Inspiracija za nastanak ovih "pesama u dva reda" bio je sâm život, sa stihom kao "idealnim oruđem" za njihovo oblikovanje, što ih je učinilo bližim.